Ukratko: vrlo je važan. I čudno je da, iako se intersticij može vidjeti golim okom tijekom operacije, do sada zapravo nije bio primjećen. Postoji čitava znanstvena revolucija koja će se razviti kada brojna istraživanja budu recenzirana, a sve više znanstvenih knjiga i učionica integrira njegovo postojanje u svoje kozmologije. Mi smo na početku svega toga.

***

O intersticiju sam prvi put saznala od prijateljice, Jessice Clark, koja se ne bavi znanošću ili medicinom. Ona vodi vlastitu tvrtku, prikladno nazvanu “Dot Connector Studio”, koja radi na preplitanju uvida u tehnologiju, medije, futurizam, filantropiju i klimatska rješenja, da spomenemo samo nekoliko domena.

Ona i ja imamo mnogo toga zajedničkog. Ne funkcioniramo dobro s krutim opisima poslova ili unutar organizacija. Mi smo neprilagođeni, radimo na sistemskoj razini, nadilazeći bilo koju funkciju, nemamo smisla u svijetu koji sve želi objasniti i zadržati jasno podijeljeno u kategorijame. Teško nam je sažeti sebe na LinkedIn-u ili na večeri s društvom. Dok su nazivi poslova imenice, mi smo glagoli. To znači da smo zanemaren i pogrešno, ponekad s omalovažavanjem, klasificirane kao diletanti, ili sveznalice (neznalice), majstorice ničega.

Ispostavilo se da smo intersticionari. To jest, naš rad je na svim stvarima između — povezujući uvide, ljude i resurse između sektora, industrija, tvrtki, projekata i pojedinaca. Evo dvije brze ilustracije: tijekom ranog COVID-a, moja tvrtka Hearken stvorila je infrastrukturu (tehnologiju) i proces za povezivanje javnih i privatnih institucija, uključujući crkve, autoprevoznike, bolnice, lokalne tvrtke kao i pojedinačne volontere za hitne intervencije grada Chicaga. Grad je uspio prikupiti neprocjenjive resurse iz mreže mještana — poput N95 maski, naočala, kirurških rukavica, hotelskih soba za bolničke viškove i ljudi koji su htjeli volontirati u šivanju maski i traženju kontakata. A u prostoru novinarstva i demokracije, uvidjeli smo potrebu za povezivanjem najboljih resursa za novinare o tome što mogu učiniti u borbi protiv demokratskog nazadovanja, te smo stvorili The Democracy Toolkit . Ne mogu vam dati brojku koliko je života ovim akcijama pomoglo ili spašeno. To je priroda terenskog katalizatorskog rada: nemoguće je pratiti učinak, vrlo je teško pronaći fleksibilna sredstva za to, ali apsolutno je neophodno.

Postojanje intersticija – ta zlatna metafora ukorijenjena u našoj vlastitoj biologiji – konačno mi je dala riječi za ulogu koju igram i ono što sam primjećivala da drugi posvuda čine, ali nisam mogla imenovati. I ako je antropomorfiziranje dijela tijela pogrešno, ne želim biti u pravu.

Baš kao što znanstvenici sada mogu vidjeti intersticij kamo god pogledaju, ja posvuda vidim ljude koji premošćuju, povezuju i služe kao vodiči, održavajući sustave u komunikaciji, operativnima, zdravima. Većina njih koje vidim kako rade ovaj međuprostorni (intersticijski) posao su žene. Nitko od njih nije plaćen (ili dovoljno plaćen) za ogromnu vrijednost koju stvaraju u svijetu. Njihova vrsta genijalnosti nikada ne bi osvojila MacArthurovu stipendiju, budući da je njihova stručnost u magiji toga kako rade, a ne samo u onome što rade. Njihov utjecaj nadilazi bilo koje jedno područje i u biti je nevidljiv u tome kako organiziramo, pratimo, mjerimo i nagrađujemo ljude u našem gospodarstvu i društvu.

Oni nisu samo čudaci poput Jessice i mene koje svojim radom pokušavamo izgraditi pokrete i premostiti sektore. Intersticionari se pojavljuju posvuda. One su tete koje znaju svačiji rođendan, omiljenu hranu i prijatelje. Oni igraju ulogu tog nevidljivog ljepila koje drži odnose unutar tvrtke na okupu — poznavajući sve, od izvršnog direktora do skrbničkog osoblja. One su kapetanice klubova, organizatorice, domaćice — ljudi koji gledaju cijelu sliku, pazeći da roba, usluge ili informacije stignu tamo gdje trebaju i da stvari funkcioniraju.

***

RAZLOG zbog kojeg sam toliko oduševljen ovim otkrićem, unatoč tome što je moj zadnji sat prirodoslovlja bio prije nekoliko desetljeća, jest taj što je intersticij (međuprostor) konceptualni okvir ključa koji otključava sofisticiraniji, precizniji način viđenja svega u okolini.

U ranom modernom razdoblju zapadni su znanstvenici svijet poimali u terminima dijelova, pojedinaca. Na sve se gledalo kao na cjelinu. Molekula, stanica, organ, osoba, … imenica. To nije slučajno. Mikroskop ima veliku ulogu.

Prije nego što su izumljeni mikroskopi, sastav tijela bio je predmet filozofske rasprave. Aristotel je, na primjer, vjerovao da je srce sjedište inteligencije i da je mozak mehanizam za hlađenje krvi. Postojala su dugotrajna vjerovanja koja su se pripisivala božanskim utjecajima, a bolesti i ozdravljenja bili su posljedica naklonosti ili gnjeva božanstava.

Ali kad se mikroskop pojavio, uveo je svjetonazor koji se temelji na individualnom identitetu. Prve oči koje su provirile kroz te rane okulare uočile su nešto što je izgledalo kao prazne kutije. Engleski znanstvenik Robert Hooke 1665. skovao ih je kao “ćelije” jer su ga podsjećale na male sobe u kojima su živjeli redovnici u samostanima. Ovaj formativni trenutak doveo je do svjetonazora nazvanog “stanična doktrina” – usredotočenog na stvari – stanice, ovu osnovnu jedinicu života od koje se sastoje sva živa bića. Slične stanice se skupljaju kako bi formirale tkiva, koja zatim surađuju da bi oblikovala organe, koji zatim obavljaju funkcije potrebne za održavanje života organizma, bilo je kako se razmišljalo.

Nismo obraćali pozornost na sav taj dinamički, fluidni fenomen, nevidljiv i između, koji povezuje organe jedne s drugima i omogućuje cijelom sustavu da komunicira i ostane u ravnoteži – homeostazi.

I to isto razmišljanje smo nakalemili na način na koji organiziramo rad i društvo. Slični ljudi okupljaju se kako bi formirali odjele, koji zatim surađuju kako bi formirali tvrtke, koje zatim obavljaju funkcije održavanja naših zajedničkih zajednica, zemalja i svijeta. Provedba ovog modela počinje od malih nogu. Djecu pitamo “ što želiš biti kad odrasteš?”, a ne “ kako želiš biti kad odrasteš?” Znanje dijelimo na predmete, discipline, smjerove, zatim na sektore i industrije te specifične nazive poslova.

Trebamo više navigatora koji preskaču između ovih konstruiranih kategorija kako bi potkopali i zamijenili perspektivu odvojenosti koja je dosegla svoje granice i logičan završetak.

***

NA NEDAVNOJ konferenciji za pokret čiji sam slučajno bio suosnivač , a koji je sada utkan u ekonomsku politiku Japana , upoznala sam kolegu po imenu Arthur Brock , koji, prema vlastitim riječima, “gradi ciljane valute koje oblikuju društvenu dinamiku naše post-industrijske ekonomije.” Prije nego što sam uopće spomenula intersticij, Arthur je rekao: „Mi smo u promjeni paradigme. Udaljavamo se od znanstvenog načina gledanja na svijet kao na objekte, i krećemo prema viđenju svijeta kao sustava koji se sastoji od fluida, strujanja, povezanosti i odnosa.”

Točno. Uostalom, ovo je svitanje doba Vodenjaka , kada nam mistici govore da se “prebacujemo s materije na duh; od egoističnog materijalizma i nade u osobno iskupljenje do zajedničkih osjećaja i težnji; od davnih matrijarhalnih/patrijarhalnih napetosti do doba jednakosti i androginosti.” Sve je u onoj trećoj stvari koja obavija prostor između bilo koja dva čvora: odnos, dinamika, topli podaci i energija koja oživljava njihovo kretanje, smjer i ostavlja sve promijenjenim kroz sam čin povezivanja.

Druga područja znanosti otkrivaju istu istinu, naizgled sva istovremeno. Ekolozi sada vide kako je drveće u šumama povezano jedno s drugim, razmjenjujući informacije i hranjive tvari na velike udaljenosti, kalibrirajući zdravlje ekosustava. Mreže micelija danas su sastavni dio razgovora ljudi koji donedavno nisu ništa znali o gljivama. Zadružni poslovi i uzajamna pomoć doživljavaju preporod jer sve više ljudi prepoznaje vlastitu vrijednost i međuovisnost o drugima.

Nacionalna zaklada za znanost po prvi put ulaže u dijaloge između autohtonih znanja i zapadne znanosti . Prijatelj iz Chicaga pokušava stvoriti građanski intersticij za povezivanje i njegovanje većeg broja intersticijskih talenata za rad između agencija i lokalnih organizacija, poboljšavajući cjelokupno zdravlje grada. Pojavljuje se cijelo područje koje se zove Participativno akcijsko istraživanje zdravlja u zajednici, koje se fokusira na razumijevanje zdravlja zajednice kroz proučavanje mrežnih učinaka odnosa. Ovaj fokus na odnose i povezanost jedan je od izlaza iz onoga što naš glavni kirurg naziva epidemijom usamljenosti i izolacije.

Baš kao što se dogodilo s tjelesnim intersticijem, tehnologija igra ulogu u otkrivanju onoga što sada možemo jasno vidjeti, makar uz pomoć socioloških grafikona i podataka. Tvrtke društvenih medija mapirale su, i sada zapravo posjeduju, složenu mrežu naših odnosa i kretanja na mreži kako bi iskoristile naš društveni intersticij. S ovim prepoznavanjem naše međusobne povezanosti i pružanjem tehnološke infrastrukture našim tokovima informacija, uspjeli su nam prodati proizvode, zaokupiti našu pozornost, utjecati na naša mišljenja, upravljanje i postojanje. Uz dobre informacije koje teku kroz ovu infrastrukturu, znatno se lakše kreću i šire i izrabljivački osjećaji – kroz intersticij putuju brzo poput raka u obliku dezinformacija.

***

“OPAŽAMO SAMO onaj dio prirode koji naše tehnologije dopuštaju,” pišu Scott F. Gilbert, Jan Sapp i Alfred I. Tauber , “i tako su naše teorije o prirodi vrlo ograničene – na ono što nam tehnologije omogućuju promatrati. ” Drugim riječima, naše kozmologije, svjetonazori, koncepcije okoliša i načina na koji on funkcionira ograničeni su ili prošireni onim što možemo percipirati. Naša iskustva tada se pretvaraju u metafore i gramatiku koja organizira naše misli. Novi jezik daje nam nove svjetonazore.

Ekologinja bilja, autorica i stvarna MacArthur stipendistica, Robin Wall Kimmerer, piše u Braiding Sweetgrass , “Znanost može biti jezik udaljenosti koji svodi biće na njegove radne dijelove; to je jezik objekata.” A u Orionu ona piše : “Odnos između strukture jezika i ponašanja karakterističnog za kulturu nije uzročno-posljedični, ali se mnogi lingvisti i psiholozi slažu da jezik otkriva nesvjesne kulturalne pretpostavke i ima određeni utjecaj na obrasce mišljenja. ”

Ona se pita: “Možemo li stvoriti novi svijet s novim riječima?”

Što me tjera da se zapitam, kako možemo aktivirati i primijeniti ovu novu riječ, intersticij, da iskoristimo njezino značenje i snagu izvan granica biologije? Što će biti potrebno da se pronađu načini sagledavanja, izražavanja i nagrađivanja intersticijskog, međuprostornog rada, tako da se naši sustavi imaju priliku ispraviti i pronaći ravnotežu? Niti jedan sektor, industrija ili organizacija neće moći riješiti nezgodne probleme s kojima se suočavamo u izazovima kao što su klima, siromaštvo ili korupcija.
Moje zadnje pitanje je, kada možemo početi i idete li s nama?

Autorica članka – Jennifer Brandel serijska je poduzetnica i inovatorica koja radi u različitim industrijama kako bi se pozabavila istim problemom: kako dizajnirati sustave koji slušaju, odgovaraju i razvijaju se sa svojim dionicima. Njezin pristup temeljen na znatiželji i slušanju doveo je do promjene koja pomiče sektore prema paradigmi zajedničkog stvaralaštva. Suosnivačica je organizacija Hearken, Zebras Unite, Civic Exchange Chicago, Election SOS, Democracy Day, Advancing Democracy, WBEZ’s Curious City i Dance Dance Party Party. Brandel je dobila nagradu Media Changemaker