Znam, razumijem, ali mi to ne pomaže!

Zašto razumijevanje sebe često nije dovoljno?

Često mi klijenti/ce u dolasku govore da su već “otišli s nekim porazgovarati” ili prošli prije par godina kroz psihoterapijski proces i bilo im je potrebno i korisno. Terapijski rad je donio važne uvide o sebi, razumijevanje osobnih obrazaca i načina: zašto reagiram na određeni način, odakle dolazi moja anksioznost, zašto mi je teško postaviti granice ili kako me neke situacije emocionalno preplave, neki ljudi izlude. Ipak, unatoč tom razumijevanju, govore da se u stvarnim stresnim situacijama njihovo tijelo i dalje ponaša “po starom”.

Psihološko savjetovanje koje nudimo usmjereno je na razvoj temeljnih vještina samoregulacije, upravljanja vlastitom energijom, prevencije izgaranja te jačanja emocionalne otpornosti i fokusa. Klasični razgovorni pristupi (“talk therapy”) pomažu vam razumjeti obrasce mišljenja i ponašanja, ali rijetko mogu izravno trenirati autonomni živčani sustav. Zato u našem radu kombiniramo psihološko razumijevanje sa snažnim fokusom na praktične tehnike samoregulacije i fiziološke otpornosti kako bi promjene bile stvarno primjenjive u svakodnevnom životu.

“Znam, razumijem, ali mi to zapravo ne pomaže.”

Rečenica koju često čujemo na treninzima (i u radionicama i u individualnom radu) jest upravo ta. Netko može, na primjer, kognitivno (umom) vrlo dobro razumjeti svoje “panike”, “žute minute” ili “preplavljenosti” — zna njihove okidače, razumije povezanost sa stresom ili ranijim iskustvima i racionalno zna da nije životno ugrožena. Međutim, kada se aktivira autonomni živčani sustav, tijelo ti i dalje reagira ubrzanim pulsom, osjećajem gušenja, stezanjem u prsima ili preplavljenošću. U tom trenutku samo razumijevanje često nije dovoljno. Potrebno je naučiti kako regulirati fiziološko stanje organizma — kako smiriti disanje, vratiti osjećaj sigurnosti tijelu i postupno razvijati otpornost živčanog sustava.

Važno načelo: “biokemijske” probleme ne rješavamo razgovorom

Danas sve više razumijemo ono što psihofiziološka istraživanja pokazuju već godinama — tijelo “pamti” stres i iskustva, a promjena se ne događa primarno kroz razgovor nego kroz rad na vlastitim fiziološkim obrascima. Snaga i fleksibilnost vagusnog živca, poznata kao vagal tone, danas se može pratiti kroz HRV (varijabilitet srčanog ritma), koji se smatra jednim od važnijih biomarkera dugoročnog zdravlja, otpornosti i sposobnosti oporavka organizma.

U savjetovanju koristim  HeartMath metode i tehnologiju usmjerenu upravo na jačanje HRV-a – razvoj kapaciteta varijabiliteta srčanog ritma (HRV-a). To se može lijepo uvježbati. Dapače, moje je uvjerenje da se ti tjelesni sustavi puno brže mogu oporaviti nego što im je trebalo da se “pokvare”. Kao što treniramo mišiće ili koncentraciju, moguće je trenirati i kapacitet živčanog sustava za umanjivanje posljedica stresa. Kroz disanje, biofeedback, fokus pažnje, rad s emocijama, kvalitetniji oporavak i razvoj zdravijih navika ljudi postupno razvijaju veću fiziološku stabilnost, emocionalnu otpornost i sposobnost da se brže vrate u stanje ravnoteže. 

I da se vratim na početak. Voljela bih da ljudi higijenično, prije ulaska u terapijski rad (ili razne avangardne intenzivne samospoznajne procese) prethodno odrade “zagrijavanje” i steknu malo snažnije “mišiće” za rad na sebi kroz vježbanje samoregulacije i upravljanje vlastitom energijom i raspoloženjima. Takva priprema za psihoterapijski rad daje šansu da se osoba vještije i manje bolno suočava s potrebnim radom na osobnim dubokim i emocionalno zahtjevnim temama. Prorada emocionalnih iskustava ili rad na kompleksnim obiteljskim dinamikama i odnosima, a nekada i traumama, zapravo zahtijeva takvu “kondiciju za razvoj”, odnosno postojanje barem osnovne razine vještina samoregulacije. 💪

Vjerujem da promjena ne nastaje samo kroz uvid, nego kroz kombinaciju razumijevanja, iskustva i treninga ovih silno važnih osobnih kapaciteta. Cilj nije samo pričati o problemima, nego razviti sposobnost da se u svakodnevnim izazovima osjećate stabilnije, otpornije i povezanije sa sobom.